Udruga Srce

Udruga osoba sa cerebralnom paralizom

Slavko Sobin: Moj osobni svijet se promijenio

|

OSOBA TJEDNA

Nakon mjuzikla „Srce na sceni“, koji su prošle nedjelje na pozornici splitskog HNK izveli mladi s cerebralnom paralizom, glumac Slavko Sobin definitivno više nije isti. Kao da se cijeli svemir okrenuo da sve ispadne savršeno, kazao je netom nakon frenetičnog aplauza, a dva dana poslije tvrdi da se i njegov osobni svijet pomaknuo na neku novu stazu s koje, kao čudom, otpadaju stvari za koje je mislio da su važne i uznemirujuće. Isto tako osjećala se i publika koja je do posljednjeg, čak i stajaćeg mjesta, natrpala teatar jer je sat vremena provela tako da je istovremeno plakala i smijala se na sav glas. Svaki redak izgovaranih i pjevanih rečenica izazvao je salve iskrenog smijeha u gledatelja koji su, umjesto uobičajenog okretanja glave od hendikepiranih osoba, doživjeli neizmjernu i ganutljivu ljubav na prvi pogled.
– Ja sam ih zavolio za poludit – jednostavno to danas govori 29-godišnji Slavko, kojega je najšira publika upoznala u serijama “Loza” i “Ruža vjetrova”. Iskreno priznaje da to nije očekivao kad se upustio u pisanje teksta.

X Što si mislio kad si ih prvi put vidio i jesi li prethodno proučio što je njihov problem?
– Ma kakvi, pa ja dugo uopće nisam znao da se kaže cerebralna paraliza, govorio sam celebralna i zvao sam ih „moji celebritiji“. Kao i većina, znao sam više viceva na tu temu nego činjenica i zbog toga sam se iznenadio kad sam ih sve upoznao tog jednog dana u maloj prostoriji Udruge “Srce”. Šokirala me njihova neposrednost, taktilnost, ulaženje u moj neki osobni prostor, energija… Nisam odmah znao gdje sa svim tim informacijama. I zapravo sam, kao što ljudi koji su pogledali predstavu znaju, isprva neodgovorno pristupio svemu.

X Priznao si to u predstavi, dakle, prošlo je cijelo ljeto a da ti nisi znao kako ćeš napraviti tu predstavu.
– Da, nisam imao niti konkretan sinopsis, a kamoli tekst. I moji glumci i njihovi roditelji i asistenti pokazivali su neizmjerno strpljenje na sva moja izmotavanja “danas ću, sutra ću, pa dajte da malo vidim kako bi vi to”… Ali ni u jednom trenu nisu odustali, svaki put su mi jasno dali do znanja da očekuju tekst što prije. Mislim, nije da ja nisam pokušavao, samo mi je sve izgledalo više ko ‘igrokaz’ nego kao predstava, jer po mojoj logici, oni pravu predstavu nisu bili sposobni napraviti. Pa kako kad neki ne govore kako treba, neki su nepokretni?! Ali sa svakom probom sam učio nešto novo o njima, i nekako se sve ono što su mi oni davali i nudili počelo slagati u slike za predstavu. Ako su svi ludi za Hajdukom, pa naravno da moramo imati Hajduk u predstavi! Ako imam dvije djevojke koje su non-stop nerazdvojne i jedna drugoj čak i fizički oslonac, naravno da tu divotu moram pokazati drugima! Ovaj mjuzikl su napisali oni, samim time što su toliko predivni i zanimljivi kao što jesu. Ja sam to samo istipkao.

X Najsmješnije je bilo kad se ono što su izgovarali ne bi poklapalo s onim što piše u titlu.
– Eto, to vam je dokaz da nije riječ o štrebanju tuđeg teksta, nego da su rečenice zbilja njihove, čim ih mogu reći na sto načina, a ne samo na jedan, onaj ‘zadani’.

X Čujem da ste radili četiri puta tjedno po četiri sata, da je bilo naporno. Je l’ te ipak ponekad hvatala tuga i malodušje?

– Oni su čak radili i bez mene, jer nisam imao dovoljno slobodnih termina. Prije prvog susreta sam mislio da neću moć pobjeć od činjenice ‘koliko ja imam, a oni nemaju’. Ispalo je obrnuto, oni su mene učinili sretnim. Mislio sam da ću ja njima uljepšat život, a oni su ga uljepšali meni. Oni su stvoreni za scenu, mislio sam da će imati tremu, a ljudi koji su ih bolje poznavali uvjeravali su me da neće. Oni su neizmjerno sretni ljudi i nisu djeca, kao što se mnogi zbune pa upotrijebe taj termin. Neki od njih stariji su od mene. Nisam nikako htio da publika poslije svega kaže da su “bili slatki”, htio sam da kaže da su “bili odlični”. I bili su, a ja sam sretan i zbog sebičnih razloga. Pa kad ću više ikad dobiti toliki aplauz u životu? Svaki glumac o tome sanja, a meni se to dogodilo u 29. godini. Vjerojatno je ovo vrh moje karijere.

X Vjerojatno nije. Ali, još je važnije koliko je publika bila sretna, ljudi su otišli s osjećajem da su mnogi problemi nevažni. Nije li to golemo?
– Da, publika je stvarno doživjela katarzu i Splitu se dogodilo kazalište. Strepio sam od ishoda, poručivao sam nekim ljudima da dođu na predstavu jer sam se bojao da će gledalište biti poluprazno. Ali ja kao da sam zaboravio da ti ljudi ne postoje par mjeseci što ja radim s njima. Oni čitav život imaju iza sebe sustav potpore toliko snažan da bi njihove obitelji i pedagozi mogli države vadit iz recesije, a ne punit HNK.

X Gledalište je bilo prepuno ali nisam primijetila puno tvojih kolega glumaca.
– Bolje, jer kolege ionako u današnje vrijeme uglavnom dolaze da bi mogli naći što ne valja, umjesto da uživaju u onome što valja. Promoviraju se samo vlastiti projekti i ide se samo na razvikane premijere na koje dolaze velika redateljska imena i novinari. Podrške je među kolegama sve manje i manje. To je, recimo, i najveća vrlina mojeg ansambla u Udruzi “Srce”. Njihova kolegijalnost. Neću biti lažno skoman, izuzetno sam ponosan na svoj udio u ovom mjuziklu, ali doista ga ne bi bilo da nije bilo prije svega tog timskog rada njegovih protagonista, ali i volontera iz Udruge i roditelja. Golemi posao su odradili
Mario Bavčević, voditelj glazbenih radionica Udruge, i Mario Bašić. Bavčević je krenuo s tim da će biti samo jedan instrument u pratnji, a zatim je, osim mandoline, pomalo uvodio i bubnjeve, i bas-gitaru… A Bašo (Mario Bašić op.a.) je toliko posla oko organizacije uradio da ja ni sam to ne znam. On mi je stalno govorio: „Ne brini ti, ja ću to riješit…“ Mene se sad nekako posipa lovorikama, ali ovo je jednako, ako ne i više, i njihov projekt.

X Neki misle da se ovo više ne može ponoviti te da ne treba davati reprizu.
– Ja se zalažem za bar još jednu reprizu, jer mi je žao da nakon šest mjeseci truda sve ostane samo na jednoj izvedbi. To žele i mame i voditeljica Udruge
Vesna Jerković, ujedno i asistentica režije. Nažalost, potreban je novac, ni ove izvedbe ne bi bilo da nije pomogao Rotary klub Split Novi. Ali ne brinem puno, sa svakim novim projektom mladih iz Udruge “Srce” raste i njihovo samopouzdanje, i to s punim pravom. Teško će biti zaustaviti lokomotivu koju su pokrenuli.

X U predstavi se dotičeš aktualnosti tipa „batler je ukrao beštek da bi kupio Hajduka“ ili “zdravstveni odgoj u školama“.
– Oni prate šta se događa, nisu ištekani iz stvarnog svijeta. Baš bi bilo dobro da svi gimnazijalci u skopu građanskog odgoja pogledaju ovu predstavu, da vide nekoga drugačijeg od sebe i da ga s lakoćom prihvate. Na primjer Marko, što je glumio kuhara, ima stvarno najveće srce na svijetu. Mislio sam da će na kraju predstave nekoga zaprositi na pozornici koliko je bio sretan. Njega čovjek ne može ne voljeti! Mogao bih sad za svakog od njih 20 napisati po 20 stvari koje ih čine većim ljudima od bilo koga koga znam.

X Spominješ gimnazijalce, ti si bio đak splitskog MIOC-a i paralelno pohađao glazbenu školu. Kako si to stizao jer Treća gimnazija je prilično zahtjevna?
– Ni sam ne znam kako sam stizao. Zapravo, znam. Vrlo često sam picavao violinu, ali u nekom trenu stvarno više nisam imao ni volje ni energije. Još sam navečer trčao na jezike i dramsku. Pred kraj srednje škole napustio sam Glazbenu školu i to vrlo nedostojanstveno, naprosto sam prestao odlaziti. Danas bih definitivno išamarao tog mladog sebe i rekao “Misliš da ne možeš, ne stigneš? Odi pogledaj Srce na sceni pa mi onda reci da nešto ne možeš”.

X A kako se matematika uklapala u tvoju umjetničku dušu?
– Negdje tamo nakon drugog razreda sam shvatio da me stvarno ne zanima i hladno sam primio zaključenu dvojku, nije me bilo briga za logaritamske tablice. Ali, MIOC je vrhunska škola i sretan sam što sam je odabrao. U Americi sam shvatio koliko mi je pomogla. Na primjer, pisao sam najbolje eseje od svih u grupi, oni su se čudili koliki je moj vokabular, a meni je za to pomogao hrvatski jednako koliko i engleski. Ili, na primjer, kad smo učili povijest kazališta. Ja sam sve već više-manje znao, a oni su čuli prvi put.

X Studirao si u Los Angeles na American Academy od Dramatic Arts koju su završili Grace Kelly, Robert Redford, Kim Cattrall, obitelj Douglas… Je li to bio pogodak, s obzirom na to da si se vratio? Ne bi me čudio komentar, tipično splitski, kao „da je nešto vridija, bija bi tamo i osta“.
– Točno znam u čemu sam na dobitku s američkom školom i što mi nedostaje. A što se tiče povratka, mogu reći da sam iznenađen koliko sam postigao. Puno više nego što sam planirao i puno manje nego što je još u planu. Drago mi je što sam bitne godine svog života proveo u društvu koje osuđuje inertnost i promiče društveni angažman. Kad ti u životu ide, kad dobivaš, negdje moraš nešto i vratiti. Ovi šta će reć “da je nešto vridija…” su isti oni koji će reć “ajme ovog Sobina šta sad glumi dobrotvora” i onda će prebrojat svojih par kuna za sedmu kavu na Rivi. Dio tog mentaliteta nisam i nikad neću biti.

X U Americi s ulogama stvar funkcionira pomoću audicija. Misliš da bi ih i u nas trebalo češće prakticirati?
– Da, ali ne ovako. Audicije zadnjih godina u Splitu su bile čisti marketinški trik što se vidi i kad se usporedi lista sudionika audicija i popis ansambla kasnije. Ne mogu navesti primjer u kojem je iti jedna od tih audicija išla u korist splitskog mladog kadra. Osim ako im nije zadovoljavajuće glumiti barjaktare i glasnike.

X Tvoja matična kuća je Gradsko kazalište mladih. Jesi li zadovoljan i imaš li u planu rad u nekoj novoj seriji?
– GKM-om sam zadovoljan, ondje mi je postavljen tekst na scenu, predstava „Šapice“, a to bi uradio malo koji ravnatelj. Zato cijenim
Ljubicu Srhoj, koja radi veliki posao unatoč financijskim ograničenjima. Imali smo u dvije godine dvije hit-predstave „Krčma, Alkar, Duga“ i „Životinjska farma“, a “Instrukcije” su na dobrom putu da to postanu. Ne znam za seriju, ali dosta me zovu za strane koprodukcije, ovo ljeto sam glumio u finskom filmu “Ei kiitos”, a čekam rezultate castinga za još neke.

X Finskom? Na kojem jeziku?
– Na finskom, naravno, ali tek nekoliko rečenica. Glumim erotsku fantaziju glavne glumice. To mi je baš prijalo, pa ja sam tašta Škorpija, ja bi najviše volio biti svačija erotska fantazija.

SILVANA UZINIĆ
SNIMIO VOJKO BAŠIĆ/CROPIX

Ljubimac iz L.A.

Slavko je na intervju stigao s kujom Scampy koju je doveo iz Los Angelesa. Mješanka je zlatnog retrivera i chow-chowa.
Je li naučila hrvatski?
Naučila je i te kako.

 

Nezaboravni glumci

X U mjuziklu „Srce na sceni“ sudjelovalo je dvadesetak štićenika Udruge „Srce“. To su Mario Kero, Ivana Babnik, Anđela Popović, Duško Mešin, Antonio Čović, Marino Vukušić, Petra Hrgović, Nikolina Biloš, Marija Grbeša, Vedrana Junaković, Zorana Vladislavić, Dino Ćatović, Edo Bulić, Tonči Škrobica, Stipe Kelava, Stipe Veić, Marko Vukašin, Jurica Jerković, Željan Tolj i Jerolim Runjić. Glumili su detektive, policajce, zubara, poštara i samog Slavka Sobina, autora teksta, a kostime su im skrojile majke… Predstava je završila čvrstim zagrljajem publike i izvođača na pozornici uz buran aplauz. Doista nezaboravno!

 

Objavljeno 15.12.2013. u 22:58 u Slobodnoj Dalmaciji

 

Related posts:

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: