Udruga Srce

Udruga osoba sa cerebralnom paralizom

Razgovor s Ivonom Jakić, profesoricom i volonterkom

|

Razgovor Ivone Jakić, novinarke Radio – Splita i Vanje Škrobica,
profesoricom i vlonterkom u udruzi SRCE

(intervju vođen u listopadu 2004.)

1.TKO JE VOLONTER?

Mislim da na ovo pitanje nije teško odgovoriti. Mnogi će reći da je volonter onaj koji radi nešto što ne mora i za to ne očekuje plaću. Ja bih tome dodala: volonter je onaj koji radi ono što voli, i što kao čovjek mora raditi upravo zato što nije plaćen. Jer volontiranje se, naravno, radi u slobodne vrijeme, izvan radne i obiteljske sredine, redovito ili povremeno. Godine 1998. donijeta je Europska povelja o volonterizmu i ona ističe načela: dragovoljnosti, miroljubivosti, slobodi izbora, rad na dobrobiti zajednice, promicanje kvalitetnijeg života itd.

2. ZAŠTO JA VOLONTIRAM?
Zašto to radim? Jedan je razlog: želim biti korisna, želim pomoći drugima onim što znam (stručnost i iskustva u radu s djecom) i onim što imam (a to je vrijeme). Moje volontiranje je ujedno izražavanje mog građanskog stava, a ako sam time još nekom pomogla, tim bolje.

3. OD KADA, GDJE I KAKO VOLONTIRAM?
Volontiram već nekih 6-7 godina u udruzi «Srce». To je udruga koja okuplja djecu i mlade oboljele od cerebralne paralize. Sudjelujem u likovnim radionicama, čitaonicama i igraonicama, donosim im i instaliram igrice na kompjuteru, sudjelujem u umjetničkim večerima, organiziranju zabava (maškare, Božić, rođendani…), pisanju članaka za njihove stručne časopise, pomažem u izletima i sl.

4. AKTIVNOST UDRUGE «SRCE»
Aktivnosti su brojne: radionice u kojima rade djeca, roditelji, volonteri i likovni umjetnici. Zatim su tu brojne izložbe, umjetničke večeri, igraonice, rekreativne večeri, izleti i hodočašća, rad boćarske grupe, suradnja sa zdravom djecom – dječjim vrtićem «Popaj» i dječjom skupinom «Papaline», župnicima iz sv. Luke i sv. Petra, posjećivanje humanitarnih koncerata, poticanje raznih projekata važnih za kvalitetniji život osoba s posebnim potrebama, sudjelovanje u radi interesne skupine «Split – zdravi grad» itd. (na natjecanju MAK-a, za najljepšu pisanicu, odnosno najljepše obojano jaje, udruga «Srce» je dobila nagradu i diplomu za rad «Cvit Mediterana»).

5. NO VI RADITE U ŠKOLI. KAKVI SU STAVOVI O TOME DA DJECA S POSEBNIM POTREBAMA POHAđAJU REDOVITE ŠKOLE?
Postoje različiti stavovi o tome trebaju li osobe (djeca) s posebnim potrebama pohađati zasebne škole i institucije ili ne. Jedni misle da je humanije da se odgajaju i obrazuju u društvu sebi sličnima i uz pomoć za to obrazovanih i osposobljenih ljudi. Međutim, postoje i oni koji tvrde da je djeci s posebnim potrebama iznimno važno upravo okruženje «zdrave» sredine ne samo radi socijalizacije, već i za njihov psihički i emotivni razvoj. Vrlo često nema nekog pravila i svako je dijete slučaj za sebe. Zato o tome ipak treba odlučiti tim stručnjaka: liječnici, psiholozi, pedagozi, logopedi itd. Ali oko jedne činjenice ćemo se, nedvojbeno, složiti – sva djeca imaju jednako pravo na obrazovanje, imaju pravo na potpune, točne i dostupne znanstvene, kulturne i svake druge informacije.

6. DOLAZE LI TAKVA DJECA PONEKAD I U SREDNJE REDOVITE ŠKOLE?
Da, dolaze. Vjerujem da su se mnogi od nas u svojoj praksi barem jednom susreli s učenikom s posebnim potrebama. Vjerujem da postoje brojna iskustva mojih kolega koja su im pomagala u ostvarenju njihovih temeljnih ljudskih prava – informiranje i obrazovanje. U mojoj praksi bilo je nekoliko slučajeva djece s posebnim potrebama (gluhih i nagluhih, slabovidnih, distrofičara, učenika s disleksijom, disgrafijom, izrazitim mucanjem, hiperaktivnima, daltonistima itd.). Nije bilo u postotku više u mojoj školi nego li u drugima, ali ih je bilo. Nismo za njih adaptirali školsku zgradu, postavljali specijalizirana dizala ili upošljavali logopeda i psihologa jer se takva djeca povremeno pojavljuju. No, ipak smo nešto učinili. I to ne samo za potencijalne učenike naše škole, već i za osobe s posebnim potrebama u našoj široj zajednici.

7. ŠTO JE TO PROGRAM TOUCH AND SEE?
Projekt «Dodirni i vidi» je vodila moja kolegica prof. Jasenka Splivalo sa učenicima – polaznicima Radionice Baština – Nama je stalo uz suradnju kustosice Maje Šeparović, te članovima Udruge slijepih Splitsko-dalmatinske županije. Učenici su bili vodiči članovima Udruge slijepih koji su tako mogli «doživjeti» Meštrovićeve skulpture koje inače, kao u svakom muzeju, posjetitelji ne smiju dodirivati. Tako smo razbili jednu barijeru, te omogućili slabovidnim i slijepim osobama da dodirom dožive umjetnost. Ista Radionica napravila je «zvučnu knjigu» -snimljen je tekst knjige Ante Kovačića-Ivka, Suze i smij starega Splita na audio kazetu tekst. A sprema se i Libar Marka Uvodića. Međutim, pravi izazov bila je predstavljanje Meštrovićevih crteža slijepim osobama. Rezultat je mapa s 5 grafika u reljefu (Bogorodica, Job , Studija za Mojsiju, Studija za proroka i Studija za sv. Ivana Evanđelist. Odabir je izvršila Maja Šeparović, kustosica Galerije Ivana Meštrovića, uz stručnu (grafičku) realizaciju Nikole Skokandića, akad. grafičara iz Škole likovnih umjetnosti, te učenika Prve gimnazije koja je članica UNESCO – vih udruženih škola koje promiču svjetsku baštinu, Umjetničke škole. I studenata Umjetničke akademije koji su projekt pratili video zapisom. Mapa je darovana Udruzi slijepih Splitsko-dalmatinske županije povodom međunarodnog Dana muzeja 2002. Prof. Splivalo i prof. Šeparović održale su nekoliko predavanja o Ivanu Meštroviću, a prof. Splivalo i o povijesti našega grada uz maketu tlocrta Splita (rad učenice Mateje Božinović iz Umjetničke škole). Napominjem jedan kuriozitet koji se možda ne zna – postoji i Gibonijeva zbirka pjesama «Dvije duše» također napravljena za slijepe. Bilo bi lijepo kad bi ovakvih primjera bilo više.

8. O TOME STE VI NEŠTO GOVORILI NEDAVNO U VINODLSKOM?
Da, prije dva tjedna tamo je održana 15. škola školskih knjižničara Hrvatske, a bilo je preko 200 sudionika. Školu tradicionalno organizira Ministarstvo prosvjete, Zavod za školstvo i Prva hrvatska šušačka gimnazija iz Rijeke. I na ovoj školi je bilo puno stručnih tema, radionica, a iznosila su se i iskustva. Ja sam govorila o nekim mojim iskustvima, predstavila projekt «Touch and see «, govorila o planovima («Umjetnička kiparska djela u «malom formatu» – namijenjena djeci s posebnim potrebama, koja zbog hendikepa rijetko putuju i ne posjećuju muzeje, galerije, povijesna mjesta i sl.; o planu animiranja mladih za rad u igraonicama, čitaonicama, likovnim radionicama u nekoj od splitskih udruga; o projektu kolegice Jasenke Splivalo kojim će pokušati riješiti problem pristupa osoba u kolicima užem središtu grada (npr. unutar Palače). Naravno, to će se raditi u suradnji s Turističkom zajednicom koja bi trebala izraditi takav plan grada na kojem će biti označena mjesta na kojima je moguće kretati se u kolicima).

9. ŠTO BI JOŠ MOGLE ŠKOLSKE KNJIŽNICE?
• izrada signalizacije (taktilne, zvučne) za osobe s posebnim potrebama
• izrada edukativnih panoa u školi
• u knjižnici osnovati informativnu bazu podataka: web stranice, tiskati informativne letke, sakupiti adrese institucija
• senzibilizirati zdravu djecu, mijenjajući njihovu svijest, razvijajući kod njih toleranciju prema različitima od sebe
• razvijati vrijednost zdravlja i života
• uključiti učenike u humanitarne akcije
• organizirati u knjižnici stručna predavanja raznih specijalista
• u Hrvatskoj je 5.500 slijepih ljudi, a samo je jedna digitalna knjižnica za slijepe (s 5.000 jedinica građe). Naravno, izrada takvih knjiga je skupa, ali, nije nemoguće izraditi jednostavne slikovnice – reljefe za slabovidnu djecu, ili reljef moga zavičaja …
• danas postoje kompjutorski programi sa sintetiziranim ljudskim glasom koji govori sve što se na zaslonu nalazi. Takav program za hrvatski jezik se tek radi. Nije financijski nemoguće snimiti dječje priče i drugu vrstu književnosti (lektire) na CD u okviru školskih dramskih grupa
• potražiti humanitarne udruge i fondacije koje bi financijski potpomogle takve programe i projekte.

10. NA KRAJU?
Vjeruje se da je svaki 5. stanovnik na zemlji osoba s nekim hendikepom, većim ili manjim. Zato smo svi upućeni jedni na druge. No, volontiranje ovisi i o kulturi u kojoj živimo, o svijesti, o tome koliko smo razvijeno «civilno društvo». Naš grad ima relativno dobru «scenu» raznih udruga, humanitarnih, dobrovoljnih i neformalnih skupina, nevladinih asocijacija (od vjerskih do sportskih). U radu humanitarnih udruga, kroz volonterski rad, donatorstvo i sl. testira se koliko je društvo demokratsko, humano i moralno, koliko se poštuje različitost, odgovornost, a testiramo se i mi kao ljudi. Jer, na početku 3.000 tisućljeća nitko se ne bi smio osjećati građaninom drugog reda, a najmanje ne iz razloga što je drugačiji od nas. Jer jedna uzrečica kaže: lijepo je dati kad te netko zamoli, a još je ljepše dati nezamoljen.

 

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: