Udruga Srce

Udruga osoba sa cerebralnom paralizom

Iskustva kliničkog psihologa u radu sa osobama sa cerebralnom paralizom u udruzi „Srce“

|

Rad psihologa odvija se jedanput tjedno (srijedom 18-20 sati) u prostorijama Udruge. Programom rada obuhvaćeni su članovi sa CP i njihovi roditelji. Voditeljice programa su dvije psihologinje sa dugogodišnjim iskustvom rada sa kliničkim populacijama i psihoterapijskim edukacijama (psihoterapija djece, grupna psihoterapija, kognitivno-bihevioralna terapija).

Rad je osmišljen na način da se jedne srijede radi sa oboljelim članovima, a sljedeće srijede sa roditeljima.

 

Rad sa oboljelim članovima je individualan. Poradi postojećih značajnih interindividualnih razlika u kliničkim slikama (intenzitetu i lokalizaciji cerebralnih oštećenja) proisteklih iz stupnja oštećenja ili različitosti neuroloških dijagnoza, grupni rad ne bi imao pretjeranog smisla. Individualni rad uključuje postupke suporta, ventiliranja negativnih emocija, probleme interpersonalnih odnosa, razvojne probleme koje su rezultat nesrazmjera u mentalnom i fizičkom/fiziološkom funkcioniranju osoba sa CP, te savjetodavni rad u mjeri u kojima je u svakom pojedinom slučaju moguć. Heterogenost populacije ograničava primjenjivost postojećih psihoterapijskih postupaka pa je iste potrebo prilagođavati svakom pojedincu uvažavajući njegove kognitivne i/ili motivacijske deficite.

Sa roditeljima je od početka rad bio individualan s ciljem upoznavanja sa njihovim aktualnim problemima i uočavanja eventualnih sličnosti u teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavaju. Na taj način je utvrđeno da su roditelji uglavnom srednje životne dobi, sve ženskog spola (majke) i različitog radnog statusa (zaposlene, nezaposlene ili umirovljenice). S obzirom da je većina njihove djece u dobi od 20-30 godina života jasno je da je do sada proces prihvaćanja bolesti djece okončan na više ili manje uspješne načine što ovisi o osobinama ličnosti, stupnju obiteljske i šire socijalne podrške i individualnim načinima suočavanja sa problemima.
Subjektivni iskazi članica grupe govore u prilog osjećajima istrošenosti, umora i nezadovoljstva kvalitetom života kao i o još uvijek velikom zaokupljenošću kako tehničkim (problemi vezani uz tjelesnu invalidnost) tako i emocionalnim problemima djece. Dodatni problem su teškoće nekih majki u prilagodbi na promjene u tjelesnom sazrijevanju djece, a koje su u očitom nesrazmjeru sa mentalnim razvojem. Taj problem često je izvor teškoća u komunikaciji, a ponekad i konfliktnih situacija u obitelji. Supružnici su često angažirani samo u području tehničke pomoći, a rjeđe se uključuju u oblike osmišljavanja aktivnosti koje su predviđene radom Udruge.
 
Iz ovakvog opisa problema definirani su ciljevi grupnog rada:
–    informiranje o razvojnim psihosocijalnim  procesima koji su itekako nazočni i kod oboljelih od CP;
–    razvoj učinkovitijih mehanizama suočavanja sa problemima;
–    poticanje brige o sebi i zauzimanje za sebe osmišljavanjem i prakticiranjem aktivnosti koje im pružaju zadovoljstvo;
–    uzajamna pomoć i podrška članova pružanjem savjeta i vlastitim modelom ponašanja;
–    motiviranje pasivnijih članica na uključivanje u grupni rad;
–    motiviranje supružnika  na pružanje aktivnije podrške suprugama;
Početni ciljevi s vremenom će biti modificirani ili proširivani u skladu sa percipiranim potrebama grupe.

Opći cilj grupnog rada usmjeren je poboljšanju kvalitete života njezinih članova.

Metode koje će biti korištene u grupnom radu uključivati će ventilacijske razgovore, savjetovanje, problem-solving tehnike, psihološke radionice, te primjenu psiholoških skala i materijala za procjenu problema i poticanja za „rad na sebi“.

Related posts:

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: