Mario Bavčević: ‘Srce’ raste, možda dobijemo festival osoba s invaliditetom
I nekoliko dana nakon koncerta “Ča smo na ovom svitu“ Udruge “Srce” na pozornici splitskog HNK ne prestaju stizati čestitke glazbeniku Mariju Bavčeviću, a oni koji nisu imali sreće biti u publici raspituju se o snimkama, “kad će biti na YouTubeu ?“, pitaju ga “hoće li biti još predstava?“, “čuli su da je bilo sjajno“… uglavnom, odjeci predstave još traju.
Ovaj glazbi posvećeni mladić, voditelj njihove radionice, a odnedavno i tajnik Udruge, pokrenuo je i glazbeno osmislio sve ono po čemu su njeni članovi, osobe s invaliditetom, postali poznati u javnosti, osobito u posljednje dvije godine za vrijeme kojih su čak 18 puta izveli svoj čarobni mjuzikl “Srce na sceni“. No, usprkos tome diskretno stvari “glazbeno menadžira“ iz drugog plana, a svjetla reflektora i pljesak publike prepušta njima. Jer, kaže, to su sve napravili oni. Osobe koje zbog svojih zdravstvenih ograničenja mnogo toga ne mogu same, ali uz njegovu pomoć sugrađanima otkrivaju koliko nevjerojatno puno toga znaju i koje sve talente imaju.
– Njegova je uloga ogromna u uspjehu mjuzikla “Srce na sceni“, kao i glumca Slavka Sobina koji je ponio veliki teret i napravio savršeni scenarij, a negdje tu se skriva i novinar Damir Šarac, glavni krivac što se sve u pravom trenutku spojilo.
Bavčević veli da je puno sitnih koraka vodilo do koncerta u HNK s mandolinskim orkestrom Sanctus Domnio u povodu 20. godina rada Udruge “Srce”, od čega je pola toga razdoblja proveo u njihovim prostorijama na Kmanu vodeći petkom njihovu Glazbenu radionicu.
– Prve dvije godine to se svodilo na naše zabave, prave tulume koji su završavali kasno navečer – sjeća se on. – No, nakon nastupa za Božić 2008. godine na Pjaci odlučili smo se samostalno nastupati na koncertima. Na Pjaci nas je fotografirao Marijo Bašić, a Tomo Unušić iz “Sanctusa” nam je napravio CD, vidite kako je sve to povezano… Na prvom koncertu u hotelu “Atrium“ nam se pridružio Jakša Navigator, pa nam je PeroUgarković napravio dvostruki CD, održali smo jedan neponovljivi koncert u Lori… A nakon svega, u maloj dvorani na Gripama, za koncert “Vridilo se rodit“ prodali smo 1700 ulaznica. Sve je treštalo od decibela, dobili smo puno komplimenata nakon toga. Iz nastupa u nastup je produkcija rasla, okupili smo glazbenike, stvorili bend, pa prateće vokale i evo, danas pjevaju uz orkestar.
– Sve je vodilo k tome, na razne smo načine povezani. Svirao sam godinama mandolinu u “Sanctusu”, u “Deviću”, ja sam potekao iz tih redova. Još iz Škole za gitaru i mandolinu Radničkog sveučilišta “Đuro Salaj” kod maestra Marina Katunarića, pedagoga koji je odgojio i utjecao na mnoge generacije, čovjeka koji je izmijenio “krvnu sliku“ ovoga grada i trebali bi, po meni, imati jednu ulicu s njegovim imenom. On je naš “mandolinski“ Ljubo Stipišić.Nikad se nije zadovoljavao prosječnim i gurao nas je preko granice, rekli bi 150 posto. Kao klincu u osmom osnovne, sa dva završena razreda Glazbene škole, gurnuo mi je mandolinu u ruke i na turneji mi rekao: “Sviraj Malu noćnu muziku“, i to baš Austrijancima, u Beču! I ja sam svirao. Možda sam svoj način rada pokupio od njega, ružno je reći da ja članove “Srca” guram preko njihovih mogućnosti, ali ja njih pitam: “Hoćete li?“. I ako oni pristanu, onda idemo, nikad ne bih išao protiv njihovih interesa. Neki su komentirali kako su neke pjesme na koncertu u HNK bile tužne, no mi se nikad nismo bolje zabavljali.
Kako ste se upoznali sa članovima Udruge ‘Srce’?
– Služio sam civilni vojni rok u “Slavi Raškaj“ i “kliknuli“ smo na prvu. Mi imamo jedan ravnopravni odnos, ne kao profesor-učenici. Ja njima znam reći “vi ste meni šefovi“, a znamo izmijeniti i teške riječi, posvađati se, netko sa strane bi se možda iznenadio. Ne dozvoljavam sebi biti neraspoložen kad sam s njima. Nekad im kažem da su razmažene rock zvijezde, da ću ih “gazit“ do koncerta kad su lijeni, a prije nastupa redovito im kažem “obrišite pod s publikom“, oni znaju što to znači.
Ali mnogi bi se iznenadili što su oni sve odradili. Dva koncerta zaredom u istoj večeri u Lori! A na šibenski Festival djeteta smo kasnili zbog autobusa i trebali ste vidjeti kako su se u 15 minuta, po ljetnoj vrućini, iskrcali, presvukli, našminkali i odradili tonsku probu. Mjuzikl je započeo sa samo dvije, tri minute zakašnjenja. Kao profesionalci. Nakon nastupa na Splitskom ljetu, između dvije izvedbe “Aide“ na Peristilu – a neki bi dali sve za tu pozornicu! – pitao sam ih kako je bilo, a oni su rekli: “Dosadno“. Naravno, i među njima, kao i u svakoj ekipi, ima stidljivijih, netko je mangup, treći je štreber, kao i svugdje, oni su društvo. Oni prezentiraju svoj rad, udruga su kao bilo koja druga, Dević ili Hajduk.
– Mobitel mi stalno zvoni, mogli smo nastupati svaku večer do Nove godine, ali ponovit ćemo koncert još dva puta, možda u veljači, jer planiramo s orkestrom Sanctus Domnio napraviti “live“ DVD. Planiramo još dogodine napraviti koncert u Istri, a onda ćemo uzeti jednu dužu pauzu i spremiti nešto novo. Imam uvijek puno ideja i vidim stvari unaprijed, inspiriram se aktualnim događajima na svjetskoj sceni, ljudima poput Dave Grohla iz Foo Fightersa ili Jimmyja Fallona. Već smo se počeli zabavljati snimajući neke videoclipove ali, o tom potom. Ono što bih volio više od svega je da potaknem slične udruge i moje kolege glazbenike da rade ovakve projekte, jer ja mislim da to može svatko.Sve osobe s invaliditetom to mogu. Maštam kako ću napraviti jedan “manual“ za druge udruge, evo moja sestra Ana je također krenula s “downovcima“, a ima ih nekoliko u gradu. Mogli bismo imati mrežu udruga, zašto ne i festival osoba s invaliditetom? Jer, “Srce” je tek krenulo, imamo mi još puno toga reći. Ja sam kao njihov glazbeni voditelj najsretnija osoba, jer njihovo samozastupanje i samouvjerenost raste, a to nam je bio cilj. Ali kao tajnik bih upalio “bengalku“ i hodao po gradu, jer što? Sve ovo još nije dovoljno – gradskih i županijskih projekata za ovakve udruge nema, državni projekt “osobni asistent“ je već deset godina “pilot-projekt“ pa neki članovi Udruge “Srce” nemaju asistenta, a neki ga sad od Nove godine gube, sve se nastavlja po starom.
Birokracija je bezdušna. Vaskovo Plavo stablo izbačeno je s ulice, a Sanctus Domnio, najbolji europski orkestar, podstanar je kod jedne političke stranke. No, mi smo glazbenici alternativci, glazba je kroz povijest znala pokretati i mijenjati stvari. Još će se čuti za nas!
SNIMIO: MARIO TODORIĆ / CROPIX
